Category: Znacajne Misli

Značajne misli

Značajne misli


Ovdje ću povremeno prikazivati svoja razmišljanja. Moji pogledi su često potpuno drugačiji od onih što su prihvaćeni u društvu i zato vjerujem da će biti interesantni.


27.01.2005    O mojem neuspjehu da budem priznat kao naučnik  u 1000 riječi

29.01.2005    Ja sam genije ili možda čak Mesija  u  1000 riječi

01.02.2005    Svako može postati genij  u  800 riječi

04.02.2005    Hajde da spriječimo ratove  u  600 riječi

06.02.2005    Hajde da spriječimo bolesti  u  600 riječi

09.02.2005    Hajde da spriječimo kriminal   u  600 riječi

10.02.2005    Hajde da volimo jedni druge   u  900 riječi

24.03.2005    Hajde da sami odlučimo o našim porezima  u  500 riječi

27.03.2005    Hajde da pobjedimo kapitalizam  u  200 riječi

16.04.2005    Hajde da razgovaramo  u  700 riječi

21.05.2005    Hajde da spriječimo korupciju   u  400 riječi

29.05.2005    Hajde da uklonimo strah   u  500 riječi

01.06.2005    Hajde da uklonimo otuđenje   u  500 riječi

13.06.2005    Hajde da uklonimo nemoral  u  200 riječi

25.06.2005    Hajde da uklonimo društveno zlo  u  700 riječi

06.07.2005    Hajde da budemo slobodni  u  500 riječi

07.07.2005    Hajde da budemo dobri, zdravi i radosni ljudi  u 150 riječi

09.10.2006    Hajde da demistificiramo obrazovanje  u 850 riječi

19.10.2006    Hajde da gradimo demokratsku anarhiju   u 500 riječi

21.02.2007    Trebamo li sreću ili radost?   u 300 riječi

20.01.2008    Isus Krist je rekao   u 200 riječi

15.02.2008    Problem sa demokracijom   u 400 riječi

08.03.2008    Jednaka ljudska prava    u 600 riječi

30.03.2008    Najmoćnije oruđe pravde svih vremena   u 100 riječi

20.04.2008    To je to    u 12 riječi

20.04.2009    Humanizam je spas za čovječanstvo  u 150 riječi

18.01.2013    Uklonimo nezaposlenost   u 2000 riječi

23.01.2013    Pokret “Occupy” šteti društvu    u 1000 riječi

 


23.01.2013

Američke agencije su okupirale pokret “Occupy”


Pokret Occupy je bio međunarodna društveno-politička demonstracija protiv društvene i ekonomske nejednakosti i nedostatka demokracije širom svijeta. Počeo je 17.9. 2011, u Zuccotti parku u New Yorku pod imenom Occupy Wall Street. Pokret je pozivao na rješenja za probleme društva. Ja sam doprinosio pokretu nudeći nove ideje za postizanje socijalne pravde o kojima se raspravljalo putem Interneta. Ali pokret nikada nije uspio definirati svoje ciljeve ili političke zahtjeve. Ovdje ću objasniti zašto. 

 

Promjene koje su željeli pokreti Occupy nisu bile prihvatljive za vladu i ona je imala interes da spriječi neovisnost pokreta. U roku od 5 mjeseci, američka vlada je uklonila sve demonstracijske kampove pokreta Occupy u SAD-u, ali on je nastavio rad i dalje. Tada je američka vlada poslala obučene agente da preuzmu kontrolu nad pokretom. Oni su uspjeli uspostaviti kontrolu pomoću financijske i organizacijske podrške. To nije bilo teško postići jer je pokret Occupy bio otvoren za sve ljude. Volonteri su ga vodili. Nije bilo hijerarhije. Svatko je mogao predložiti ideje. Kao takav, pokret Occupy je bio vrlo ranjiv na destruktivni napad američke vlade. Konačno, pokret Occupy je postao oruđe vlade.

 

Početkom 2012. pridružio sam se grupi “Vizije i ciljevi” unutar NYCGA pokreta Occupy u New Yorku. Predložio sam grupi vrlo jednostavnu mjeru za postizanje socijalne pravde. Ona se baziralae na skraćenju radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Uklanjanje nezaposlenosti povećalo bi potražnju za radnicima na tržištu, što bi povećalo njihove plaće. To sam definirao u članku Uklonimo nezaposlenost. Viši dohodci radnika bi povećali trgovinu robom i uslugama na tržištu, što bi doprinijelo porastu ekonomije i povećalo blagostanje društva. Takva bi mjera bila korisna za sve.

 

Povijest je to dokazala. U 14. stoljeću Kuga je ubila trećinu evropskog stanovništva, što je naglo povećalo potražnju za radnicima. Nedostatak radnika povećao je plaće radnika. Michael Bennett je to potvrdio u članku The Impact of the Black Death on English Legal History, Australian Journal of Law and Society, 1995., str. 197: “U 1351 godini zajednički odbor engleskog parlamenta uptio je zahtjev Edwardu III za odlučniji i učinkovitiji odgovor. Žalili su se da “sluge u potpunosti zanemaruju spomenutu uredbu u interesu svoje pogodnosti i pohlepe i da uskraćuju svoje usluge velikim ljudima i drugima ukoliko ne dobiju dva ili tri puta veće plaće i pogodnosti [od prije kuge] što donosi ozbiljne štete velikim ljudima i osiromašuje sve pripadnike spomenutih zajedničkih dobara“”

 

Prema tome, da je pokret Occupy prihvato cilj skraćivanja radnog vremena na 5 sati dnevno; nedostatak radnika bi povećao plaće radnika 2-3 puta po satu u roku od godinu dana. Dnevne plaće povećale bi se za 30-90% samo za petosatni radni dan. Radnici bi raditi kraće vrijeme i zarađivati mnogo više. To se već dogodilo. Da je ideja bila prihvaćena, pokret Occupy bi dobio dobar cilj zajedničkog djelovanja.

 

Aktivist grupe “Vizije i ciljevi” Patrick Conway (Na slici dolje) odgovorio mi je da je moja ideja zanimljiva, ali da prvo moramo pronaći konsenzus o osnovnim pitanjima. Patrick Conway je inzistirao na konsenzusu o zajedničkim akcijama između demokrata, republikanaca, marksista, liberala, anarhista, socijalista i sljedbenika drugih političkih stavova, što je nemoguće postići. Njegovo visoko obrazovanje pridobilo je povjerenje aktivista prije nego što sam se pridružio skupini. Također, on je prisustvovao svim sastancima skupine ” Vizije i ciljevi ” u New Yorku, što ja uopće nisam bio u mogućnosti zato što đivim u Torontu. Tako je rasprava o mojim idejama u grupi “Vizije i ciljevi” završena. Čini mi se da je Patrick Conway spriječio bilo kakav dogovor u grupt “Vizije i ciljevi”. To je svakako bio jedan od razloga zašto pokret Occupy nije jasno definirao svoju viziju niti ciljeve zajedničkgo djelovanja. Ova nekada vrlo aktivna skupina ubrzo je napuštena. 

Pokušao sam razumijeti zašto je Patrick Conway sabotirao grupu. Na internetu nisam uspio pronaći ništa o njemu, osim što je stavio na svoj profil grupe. Evo tu je: Occupy Wall Street – Generalna skupština New York, Vizija i ciljevi, Ime: Patrick Conway, Što vas je privuklo ovdje: “Ja vidim ovaj pokret kao priliku da ovu zemlju i svijet učinimo mnogo boljim mjestom.” Sposobnost: “Poslovno upravljanje, računovodstvo, računala, ideje.” Informacije o grupi “Vizija i ciljevi” više ne postoje. Danas je nemoguće ne pronaći informacije o bilo kojem aktivisti na internetu, tako da čvrsto vjerujem da je Patrick Conway bio državni agent s lažnim imenom koje samo vlada može pružiti. Ali slika koju je priložio bila je stvarna. 

Moj članak “Uklonimo nezaposlenost” je trebao biti dobrodošao na svim internetskim stranicama pokreta Occupy jer se zalaže za socijalnu pravdu i prikazuje jednostavan način da se ona ostvari. On je morao biti objavljen samo zato što ima dobre namjere. On je mogao otvoriti raspravu koja bi pokazala prihvatljivost, provodljivost i izvedivost mojih stajališta. Međutim, moj članak nije bio dobrodošao pokretu Occupy. Niti jedna od njihovih internetskih stranica ga nije objavila. Neobjavljivanje članka je jasno pokazalo da ljudi koji odlučuju o tome što će biti objavljeni na web stranicama pokreta Occupy ne žele napredak društva. Oni su Imali loše namjere. 

 

Uspio sam postaviti svoju neovisnu stranicu u Interoccupy grupi. Kao nositelj stranice, vjerovao sam da ću moći aktivno sudjelovati u radu pokreta. Objavio sam prijedloge za akcije, ali nisam dobio nikakav odgovor. Interoccupy grupi je trebala poticati komunikaciju između pojedinaca, radnih skupina i lokalnih općih skupština u pokretu, ali nije. U stvarnosti, blokirala je sve progresivne ideje članova Occupy grupa. Interoccupy je objaviljivao jedva jedan članak dnevno koji se mogao naći u glavnim medijima. Oni su općenito objavljivali najave i pozivali na brojne demonstracije pokreta Occupy. Oni su u stvari ljudima ljudima: trčite po cijeloj zemlji, vrištite koliko god možete, a kad se umorite, idite kući i spavajte.

 

Američka vlada je spriječavala širenje progresivnih ideja u pokretu Occupy. Umjesto toga, nametnula je mišljenje da se svi problemi događaju slučajno i da ih treba rješavati neovisno. Drugim riječima, pokret je poticao beskrajne razgovore i akcije koje se nisu mogle približiti korijenu problema. Demonstranti nisu imali rješenje, ni operativnu mogućnost koja bi mogla smanjiti socijalnu nepravdu.

 

Vjerujem da je većinu pokreta Occupy j potajno financirala vlada i bogataši protiv kojih se pokret Occupy bori. Oni su od boraca za pravdu napravili glupane koji su naivno pali za njihovu obmanu. Neki od članova pokreta Occupy odgovorili su mi da su svjesni da je američka vlada vjerojatno imala agente među njima, ali su to ignorirali. Vjerovali su da će ionako ostvariti svoje ciljeve. U stvarnosti, pokreti Occupy su bili blokirani u korijenu pokreta, tako da nisu imali nikakve šanse.


Poanta ovog članka jest da se američke agencije nemaju pravo miješati se u politički život građana SAD-a. Oni se nikada nebi miješali u velike stranke, ali to rade u političkim aktivnostima siromašnih Amerikanaca. Američke agencije su plaćene da štite američke građane, a ne da sprečavaju njihovih političe aktivnosti. Ali oni štite bogate. Čvrsto vjerujem da je uplitanje američke vlade u političke aktivnosti građana SAD-a organizirani kriminal počinjen u interesu bogatih Amerikanaca.


Pokret Occupy je još uvijek živ jer ne može kompromitirati bogate zavjerenike dok grupira nezadovoljne ljude, omogućujući zavjerenicima da lako manipuliraju sa njima. Paradoksalno, bogati ga održavaju i dalje u životu. Pokret Occupy je i dalje podržan od strane bogataša iako više ne predstavlja nikakvu društvenu moć jer je pomogao bogatim da usmjere nezadovoljne ljude na beskorisne puteve. Nadam se da je ovo dobro upozorenje za buduće pokrete.


Naučio sam kako zavjere nastaju dvanaest godina ranije u agresiji na moju domovinu Jugoslaviju i prezentirao sam svoje nalaze u članku Moj dug Jugoslaviji. Na temelju tog iskustva proveo sam opsežnu studiju koja mi je otkrila zavjeru u zapadnom svijetu. Prikazao sam zaključak svog rada u članku Jacob Rothschild koji je kriv za zavjeru protiv čovječanstva.


Otkrio sam da su Rothschildi najveći neprijatelji naroda. Oni su sakrili svoju moć tako da ih nitko ne može optužiti za njihova nedjela. Također, oni su lukavo učili ljude da svaku kritiku prema njima nazivaju antisemitizmom, jer na taj način mogu više sakriti svoja zla djela. Ja sam bio optuživan za antisemitizam mnogo puta iako nemam ništa sa tim. Morao sam otkriti istinu o Rothschildima jer nije moguće pobijediti neprijatelja ako neprijatelj nije poznat.


Nekako sam uspio objaviti ovaj članak na jednoj od Occupy internet stranica, ali sam kasnije otkrio da je uklonjen. Zavjere su veliki društveni problem, a sprječavanje članaka koji ih otkrivaju čini rješavanje problema nemogućim. Kao da je liječnicima zabranjeno prepoznavanje bolest

Diskusija

18.01.2013

Uklonimo nezaposlenost

Ovaj članak prikazuje vrlo jednostavnu ideju koja će ukloniti nezaposlenost. Ona će donijeti moć radnicima. Ona će značajno povećati plaće radnika. Ona će donijeti pravdu i rast privrede. Ljudi ne znaju ništa o ovoj ideji jer je bogataši sakrivaju od javnosti. 

***

Vlasnici korporacija favoriziraju nezaposlenost jer su nezaposleni radnici prisiljeni prihvatiti loše plaćene poslove kako bi mogli prehraniti svoje porodice. Viša stopa nezaposlenosti proizvodi jeftiniju radnu snagu. Vlasnici korporacija mogu povećati nezaposlenost utjecajem na ekonomsku politiku od uvoza radne snage do porasta kamatnih stopa. Čini se da je stopa nezaposlenosti od oko 5% vrlo pogodna za poslodavce, a ekonomisti su je prihvatili kao “normalno” stanje. Ovo “normalno” stanje omogućava eksploataciju radnika kroz nisku cijenu rada, dok je ukupna kupovna moć radnika još uvijek dovoljno velika da proizvodi profite privatnim poduzećima.

 

Današnja ekonomija prepoznaje cikličku, frikcijsku i strukturnu nezaposlenost. Ciklična nezaposlenost je rezultat oscilacije u procesu ekspanzije i recesije proizvodnje koja oscilira potražnju za radom. Neki ekonomisti uviđaju da bi teret kriza i koristi od profita trebao biti ravnomjernije raspoređen između poslodavaca i radnika ali oni ne znaju kako da to ostvare.

 

Frikcijska nezaposlenost je rezultat potrebe ljudi da mijenjaju radna mjesta, karijere i lokacije rada. Strukturna nezaposlenost je posljedica promjene u tehnologiji, što rezultira izostankom potražnje za dostupnim radnicima. Ove vrste nezaposlenosti su znanstvenici izmislili da bi studenti imali šta da uče i nisu vrijedne spomena. Ekonomisti su danas toliko indoktrinirani pogrešnim učenjem da smatraju da je nezaposlenost neizbježna cijena koju treba platiti za tehnološki razvoj. Oni čak vjeruju da 0% nezaposlenosti nije pozitivna stvar. Želim ovdje odmah naglasiti da će 0% nezaposlenosti riješiti većinu postojećih ekonomskih problema.

 

Današnja filozofija kapitalističke ekonomije ističe kapital kao glavni uvjet za zaštitu ekonomskih prava pojedinaca i društva. To je pogrešno. Filozofiju ekonomije moramo temeljiti prvenstveno na jednakim ljudskim pravima jer su ljudi glavna svrha ekonomije i subjekti bez kojih ekonomija ne može postojati. Osim toga, jednaka ljudska prava su uvjet za stvaranje dobrog društva. To je temelj moje filozofije.

 

Društvo regulira slobodu ljudi ako ta sloboda ugrožava druge. Jači nema pravo ugroziti slabijeg i ako to učini onda ga doseže zakonom predviđena kazna. Možete li zamisliti kakav bi život bio bez zakona koji reguliraju prava i obaveze građana? Ali takvih zakona nema na slobodnom tržištu. Jači može ekonomski potisnuti slabijeg sa tržišta i tako mu ugroziti opstanak. Ako smo prihvatili zakone koji sprečavaju jače da ugrožavaju slabije u svakodnevnom životu, mi trebamo zaštititi slabije i u ekonomiji. Ali mi to ne činimo, i to je razlog zbog kojeg društvo propada.

***

Nezaposlenost radnika ne može formirati zdravu osnovu za formiranje dobrog društva. U pravednom društvu rad mora biti dostupan svima. Ako stvaranje novih radnih mjesta nije potrebno, puna zaposlenost će se uspostaviti skraćivanjem radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. To je politička mjera koja treba biti prihvaćena od naroda i zatim provedena podjednako u javnim i privatnim poduzećima. Regulacija radnog vremena će proizvesti punu zaposlenost radnika i kreirati daleko bolju ekonomiju.

 

Skraćivanje radnog vremena će smanjiti plaće zaposlenih radnika proporcionalno skraćenom radnom vremenu. Na primjer, nezaposlenost od 10% će skratiti radno vrijeme svih radnika 10% pa će i radničke plaće bili 10% manje. Tih 10% novca oduzetih od zaposlenih radnika će biti raspoređeno novozaposlenim radnicima. U početku puna zaposlenost neće dodatno opterećivati poslodavce dodatnom cijenom rada a svi radnici bi bili zaposleni i primati dohotke. Prethodno zaposleni radnici će vjerojatno niže plaće doživjeti kao nepogodnost, ali dugoročno gledano njihove plaće će značajno rasti jer će poslodavci na reduciranom tržištu rada biti prisiljeni da povećaju plaće radnika da bi ih mogli zadržati.

 

Skraćivanje radnog vremena će donijeti velike pogodnosti društvu. Na prvom mjestu bih naglasio da nešto niže plaće zaposlenih radnika ne mogi biti ni približno tako velika nepogodnost kao što je imaju nezaposleni radnici koji ne primaju nikakvu plaću. Takva mjera bi donijela garanciju da nezaposlenost i ekonomska nesigurnost radnika više ne mogu postojati.

 

Ljudi su navikli na oscilacije u životnom standardu ovisne o uspješnosti ekonomije. Stvarana kupovna moć plaća oscilira više nego što iznosi stopa nezaposlenosti zbog promjene ponude i potražnje na tržištu, kriza ekonimije, inflacije i deflacije. Radnici takve oscilacije kupovne moći ćutke prihvaćaju. Oni prihvaćaju da u krizama žive gore. Pa zašto nebi prihvatili niže dohotke u ime solidarnosti među radnicima, koja će im dugoročno uspostaviti zdraviju osnovu za ostvarenje boljeg životnog standarda?

 

Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti ne samo da će ukloniti nezaposlenost već će riješiti problem eksploatacije. Ovdje je jednostavno objašnjenje: Ako postoje ukupno dva radnika koji se prijavljuju za ukupno jedno radno mjesto, konkurencija među radnicima će smanjiti cijenu rada, a radnik koji dobije posao će biti eksploatiran. Ako postoji ukupno jedan radnik i ukupno dva radna mjesta, konkurencija među poslodavcima će povećati plaću radnika. Sa time u vezi, skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti će staviti radnike u povoljniji položaj u procesu proizvodnje. Smanjena pristupačnost radnika će podići vrijednost rada radnika i poslodavci će plaćati radnike više nego što to čine danas.

Pristup slobodnom tržištu je privilegija koju društvo daje proizvođačima i oni tu privilegiju moraju platiti društvu u obliku koje zadovoljava društvo. Povećanje cijene rada radnika će ići na trošak poslodavaca. Poslodavci to naravno u početku neće voljeti, ali kasnije će profitirati iz povećanja zarada radnika.

 

Poslodavci moraju razumijeti da oni ne mogu zarađivati više ako ne postoji dovoljno velika kupovna moć potrošača. Oni moraju razumjeti da se kupovna moć društva ne može povećati bez veće zarade radnika. Njima treba biti jasno da ne postoji bolja raspodjela i za poslodavce i za radnike od one koju ostvaruje pravedno tržište rada.

 

Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti će osigurati pravedniju raspodjelu dohodaka u društvu. Fer raspodjela dohodaka će osigurati veću kupovnu moć radnika što će osigurati veći protok robe, koja će opet donijeti veće profite vlasnicima kapitala. To bi uklonilo ekonomske krize jer se krize u prvom redu temelje na nedovoljnom prometu robe i usluga. Skraćivanje radnog vremena će formirati bolji kapitalizam i donijeti prosperitet društvu.

***

Prekovremeni rad će i dalje biti moguć. U zapadnom svijetu takav se rad plaća 50% više po satu. Poslodavci koji namjeravaju prekovremenim radom riješiti problem nedostatka radne snage neće smanjivati nezaposlenost. Tada će politika koja slijedi volju naroda dopunski skratiti radno vrijeme svih zaposlenih pa će poslodavci morati plaćati više prekovremenih radnih sati. Neka poslodavci sami uvide da li im se više isplati zapošljavati nove radnike ili plaćati više sati prekovremenog rada po radniku.

 

Zadatak dobre politike jest da što jednostavnijom regulacijom ostvari što veći pozitivan utjecaj na društvo. Današnja politika regulira minimalni dohodak koji ima vrlo ograničeni učinak na ukupnu raspodjelu dohodaka radnika. U razvijenom svijetu veliki broj radnika prima minimalan dohodak dok ga inflacija realno konstantno umanjuje. Radnici američke korporacije Walmart uglavnom primaju minimalni dohodak zahvaljujući nezaposlenosti u Americi. Oni zaradom u Walmartu ne mogu pokriti ni osnovne životne potrebe pa primaju socijalnu pomoć od američke vlade. Oni žive na račun poreza koji američki građani plaćaju svojoj vladi dok je korporacija Walmart u isto vrijeme jedna od najprofitabilnijih kompanija u Americi.

 

Dobra politika će regulirati dužinu radnog vremena a ne nužno minimalni dohodak. Kada se ukloni nezaposlenost skraćivanjem radnog vremena tada će poslodavci kojima treba više radne snage tu radnu snagu morati oduzimati od drugih poslodavaca jer drugi radnici neće biti na raspolaganju. Oni će povećavati plaće radnika kako bi privukli radnike iz drugih kompanija. To će izazvati lančanu reakciju u kojoj će radnicima rasti plaće. Ukoliko poslodavci ne povećaju plaće radnika oni ih jednostavno neće imati. Tu se u stvari radi samo o fer tržištu rada. Regulacija minimalnog dohotka neće biti potrebna. Neće biti potrebni ni sindikati kao posrednici u zaštiti radničkih prava.

***

Skraćivanje radnog vremena nije nova ideja. Na početku devetnaestog stoljeća Robert Owen je uvidio besmislenost tadašnjeg radnog vremena koje je trajalo od 12 do 16 sati dnevno. On je 1817 godine predložio skraćivanje radnog vremena na 8 sati dnevno kako bi ljudi imali 8 sati na raspolaganju za rekreaciju i 8 sati za odmor. Poslodavci su se tome žestoko suprotstavljali a radnici su bili nezadovoljni. Prvi značajni otpor radnika bio je zabilježen u Čikagu 1. maja 1867 godine i taj dan je proglašen međunarodnim praznikom rada. Borba između poslodavca i radnika je bila teška i često krvava. Bilo je potrebno oko 100 godina borbe da se ideja osam-satnog radnog dana prihvati u cijelom svijetu.

 

Ali takvo skraćenje radnog vremena više nije dovoljno danas. Socijalisti na vlasti u Francuskoj su 2000 godine donijeli zakon koji je skratio radno vrijeme svih zaposlenih sa 39 na 35 sati nedjeljno. To su učinili da bi smanjili nezaposlenost radnika i radnicima osigurali više slobodnog vremena. Ali to skraćivanje radnog vremena ipak nije dovelo do povećanja zaposlenosti radnika jer su poslodavci više opteretili zaposlene radnike. Meni to govori da nema više potrebe ni za sedmo satnim radnim danom jer je automatizacija u procesu proizvodnje smanjila potrebu za radnom snagom.

 

Francuskim socijalistima je trebalo biti jasno da se razmaženi poslodavci naviknuti na eksploataciju radnika neće lako predati. Oni su morali predvidjeti dopunsko skraćenje radnog vremena dok poslodavci ne budu prisiljeni zapošljavati nezaposlene radnike. Ja bih na njihovom mjestu spustio radno vrijeme na 30 sati nedjeljno. Francuski socijalisti nisu bili dovoljno odlučni i deset godina kasnije konzervativci su ukinuli ograničenje radnog vremena na 35 sati nedjeljno. Tako je ideja socijalne pravde još jednom izgubila.

 

Privilegirani uvijek nalaze načine da tlače obespravljene i to je oduvjek glavni izvor problema društva. Ipak u 14. vijeku, teška prirodna tragedija je pomogla obespravljenima. Kuga je ubila trećinu stanovništva Evrope što je stvorilo veliki manjak radne snage. Nedostatak službenika, obrtnika, radnika, i seljaka doveli su do toga da gazde, zemljoposjednici i vlastela ostanu bez ljudi koji su gradili njihovo bogatstvo. Usjevi u poljima su propadali jer nije bilo dovoljno ljudi da ih beru.

 

Odjednom, radnici su postali traženi što je omogućilo onima koji su preživjeli kugu da budu u puno boljoj poziciji u pregovarima o uvjetima rada. Povjesničar i ekonomist Thorold Rogers bilježi da su radnici dobijali gotovo sve što su tražili. Nadnice su značajno porasle (2-3 puta) u periodu od godinu dana a veća kupovna moć ljudi je unaprijedila ekonomiju. Više o tome možete naći ovdje: Ekonomske posljedice kuge.

 

I šta sad? Hoćemo li čekati novu tragediju čovječanstva ili ćemo biti dovoljno pametni da u ime pravde i solidarnosti među ljudima, skraćujemo radno vrijeme sve dok postoji nezaposlenost? Samo to će prisiliti kompanije da zapošljavaju nezaposlene radnike. Samo to će izgraditi pravdu i ravnotežu u procesu proizvodnje i raspodjele. Tako regulirano tržište će kao “nevidljiva ruka” uskladiti potražnju za radom i visine dohodaka u najprihvatljivijom odnosu i za radnike i za poslodavce.

***

Dobijao sam dosta kritika na račun toga da će skuplji rad tjerati kapital tamo gdje je radna snaga jeftinija. Moj odgovor je bio da se državno tržište uvijek može zaštititi carinama i porezima na granici. Ipak, ne odlazi li kapital svejedno u zemlje u razvoju? Da, ali taj proces će se zaustaviti jer ukoliko radnici u razvijenim državama ne zarađuju dovoljno oni ne mogu dovoljno kupovati robu koju krupni kapital proizvodi. Što manje kapital ulaže u društvo to manje profitira. Kapital koji više investira više profitira i lakše opstaje na tržištu. Tako će biti i u novoj regulaciji tržišta rada.

 

Sa druge strane odlazak kapitala ne može više dovesti radnike u egzistencijalnu opasnost. Povećanje nezaposlenosti uzrokovano odlaskom kapitala bi rezultiralo većim skraćivanjem radnog vremena radnika, čime bi ekonomska sigurnost i dalje bila zagarantirana svim ljudima. Skraćivaje radnog vremena će smanivati dohodak ali će on još uvijek biti dovoljno velik da ljudima osigura pristojan život. Kapitalizam je puno energije trošio da razvije potrošački mentalitet što je nepotrebno, i egoističnu karakternu osobinu radnika što je pogrešno. Solidarno skraćivanje radnog vremena će to iz temelja promijeniti.

 

Postavlja se pitanje zašto tako jednostavna ideja nije nikad predložena narodu? Razlog treba tražiti u konspiraciji krupnog kapitala koji pomoću svoje ekonomske moći spriječava nastup novih ideja koje mogu unaprijediti društvo. Krupni kapital podržava ideje koje ne mogu unaprijediti društvo. Krupni kapital je podržao Marksizam kao vodeću ideologiju ljevice zato što je krupnom kapitalu oduvijek bilo jasno da Marksizam ne može kreirati dobro društvo i da mu kao takav ne predstavlja opasnost. U suprotnom bi Marksizam kao nosioc ideja nasilne revolucionarne promjene bio zabranjen. Marksizam je koristan krupnom kapitalu zato što pogrešno usmjerava ljevicu. To je praksa socijalističkih revolucija i dokazala.

 

Zahvaljujući konspiraciji krupnog kapitala moje ideje nemaju pristup do medija, univerziteta, politike pa tako ni do ljudi. Ovaj članak je poslat na stotine novinskih adresa pretežno lijeve orijentacije a samo ga je “Global Research“ objavio. Ali jednog dana će se ideja skraćivanja radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti probiti i društvo će zahtijevati realizaciju te ideje. To će smanjivati privilegije poslodavaca i povećati prava radnika.To će također smanjivati razlike između zarada poslodavaca i radnika. U takvom okruženju kapital će gubiti značaj. Fer tržište rada će spontano inicirati novi društveno ekonomski sistem koji će zamijeniti kapitalizam i u znatno većoj mjeri zadovoljiti potrebe društva u cjelini. Ja sam taj sistem detaljno prikazao u svojoj knjizi Humanizam. Humanizam će biti podjednako prihvatljiv svim ljudima i omogućiti će dalji napredak društva.

20.04.2009

Humanizam je spas za čovječanstvo

Cjelokupna struktura današnjeg društva je izgrađena na otuđenim autoritativnim premisama. Zato se svi današnji društeni sistemi moraju mijenjati iz temelja. Tek tada će se moći približiti čovjeku i njegovim prirodnim potrebama. Tek tada će biti moguće graditi dobro i zdravo humano društvo.


Sistem koji sam predložio na ovim internet stranicama je ne samo najbolja opcija za cijeli svijet, ona je ujedno jedina dobra opcija i zato će taj sistem jednog dana biti prihvaćen u cijelom svijetu. Taj sistem ukida glad, strah, korupciju, narcisoidnost, rasizam, nemoral, kriminal, rat i sve oblike destruktivnosti u društvu i ohrabruje razvoj produktivnih ljudskih moći. Ukratko, sistem obećava bolji život i harmoniju svim ljudima. On će okrenuti naglavce glavne principe na kojima je čovječanstvo danas uspostavljeno. Utjecaj tog sistema za čovječanstvo će biti tako velik da će ljudi sve prije implementacije nazivati prethistorija a sve od implementacije će se nazivati civilizacija.


Humanizam će spasiti čovječanstvo od cjelokupnog socijalnog zla i kreirat će ljubav, radost, mir, zdravlje, ljepotu, sigurnost, pravdu, harmoniju, obilje; moj Humanizam će učiniti Raj na Zemlji.

30.03.2008

Najmoćnije oruđe pravde svih vremena

Najmoćnije oruđe pravde svih vremena je sistem ocjenjivanja među ljudima koji sam osmislio. Svaki čovjek će imati jednako pravo da uzme ili da dodjeli jedan dinar, ili paru, ili tako nešto nekolicini drugih ljudi mjesečno kao nagradu ili kaznu za njihovo ponašanje. Kako tako mala moć u rukama pojedinaca, čak i ako se udruži, može biti najmoćnije oruđe pravde svih vremena? Odgovor leži u vremenu. Postoji poslovica koja kaže: “Tiha voda brege valja“. Permanentna moć ocjenjivanja će prisiliti ljude da poštuju jedni druge. Čovjek će postati vrijednost. Tako će nastati čudo koje ni jedno oruđe pravde nikada nije uspjelo ostvariti. Tako će nastati dobro društvo.

08.03.2008

Jednaka ljudska prava će bezuvjetno izgraditi dobro društvo

Mnogi ljudi misle da će se izlaz iz cjelokupno loše povijesti čovječanstva jednog dana pronaći na nekom visokom mislenom nivou običnom čovjeku danas potpuno nerazumljivom. Taj izlaz bi trebao biti baziran na radu velikana ljudske misli kao sto su Isus, Muhamed, Buda, Kant, Hegel, Marks, itd. Slijedeći njihove filozofije mi se definitivno nalazimo na pogrešnim ili nedovoljno ispravnim ili nedovoljno razvijenim putevima. Nemogućnost formiranja dobrog društva to potvrđuje.

 

Ali zašto mi ne bismo sagledali zajednički nazivnik za sve pozitivno orjentirane filozofije i zatim ga razvijali? To može donijeti dobar rezultat. Ja mislim da bi se savremeni filozofi složili da ljudi moraju imati jednaka prava. Prihvaćanje i razvoj jednakih ljudskih, civilnih, zakonskih, konstutivnih i drugih jednakih prava svugdje u svijetu potvrđuje da se odnosi među ljudima razvijaju prema jednakim pravima. Ali dali mi kao rezulatat tog napora imamo jednaka prava? Nemamo! Sva su jednaka prava uspostavljena na formalnom nivou, dok praksa pokazuje da prava među ljudima nisu jednaka. Predsjednik vaše države vas može poslati u rat a vi njega ne možete. Vaš šef vas može otpustiti sa posla a vi njega ne možete. Vaš učitelj vam može nametati znanje a vi njemu ne možete. Gdje su tu jednaka ljudska prava?

 

Atoriteti nameću ljudima svoju volju i ljudi moraju prihvatiti njihovu volju. Takav odnos stvara sa jedne strane privilegirane ljude a sa druge strane obespravljene što stvara veliki problem društva. O tome sam više pisao u članku Privilegije su zlo. Privilegije su svakako najveća pogreška čovječanstva svih vremena. Ja sam to toliko jasno uvidio da mi nije bilo teško istraživati ideju jednakih prava među ljudima punih 25 godina. Ne treba tražiti izlaz iz problema današnjeg društva u dubinama filozofije. Izlaz se u stvari nalazi na vrlo plitkom nivou filozofije.

 

Jednaka ljudska prava prvenstveno podrazumijevaju pravo svih ljudi da ravnopravno sudjeluju u procesu odlučivanja o svim pitanjima od zajedničkog interesa u društvu. To pravo se danas donekle provodi kroz proces demokracije ali demokracija ne slijedi dovoljno potrebe društva. Osim toga demokracija ne može slijediti potrebe pojedinaca tako da one često ostaju nezadovoljene. Svjestan toga formirao sam sistem koji će jednostavno zastupati potrebe svakog pojedinca i društva u cjelini. To će se uspostaviti pomoću sistema ocjenjivanja među ljudima koji sam nazvao demokratska anarhija.

 

Svaki čovjek će dobiti jednako pravo da ocijeni recimo tri čovjeka pozitivno i tri čovjeka negativno recimo svaki mjesec. Svaka pozitivna ocjena će donijeti malu nagradu ocjenjenom čovjeku a svaka negativna ocjena će rezultirati istim oblikom kazne. To će usmjeriti svakog čovjeka u društvu da respektira potrebe svakog čovjeka, da stvara maksimalno moguće pogodnosti u društvu, i da umanji ili potpuno ukine stvaranje bilo kakvih oblika nepogodnosti. Tako će jednaka prava među ljudima formirati dobro društvo.

 

Jednaka prava među ljudima nužno zahtijevaju pravo na rad svakog čovjeka. To je u teoriji jako razvijeno pravo ali praksa ipak potvrđuje nezaposlenost kao normalno stanje. Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti će ukloniti nezaposlenost. Puna zaposlenost će povećati potražnju za radnicima na tržištu i njihove plaće. Radnici će moći više kupovati, ekonomija će rasti a društvo prosperirati. Više sam o tome pisao u članku Uklonimo nezaposlenost. Puna zaposlenost će biti prekretna tačka u kapitalizmu.

 

Ljudska prava treba dalje razvijati formiranjem jednake mogućnosti pristupa svakog čovjeka do svakog radnog mjesta u bilo kom trenutku kroz novu raspodjelu rada. Najbolji radnik na raspolaganju će dobiti posao. Samo to se treba zvati socijalizam. Socijalizam će biti produktivniji od kapitalizma pa će potonji otići u povijest. Više o tome možete pročitati u mom članku Budućnost ekonomije. Ljudi će je prihvatiti socijalizam u daljnjoj budućnosti kao završni čin ukidanja privilegija i nejednakih prava u društvu.

 

Svo društveno zlo počinje sa nejednakim pravima među ljudima, i svo društveno zlo će biti u potpunosti uklonjeno kada se uspostave jednaka prava među ljudima. Tada se predsjednik države više neće usuditi pozivati na rat, rukovodioci više neće zapošljavati niti otpuštati radnike, učitelji više neće predavati gradivo koje učenike ne zanima. Dosljedno provođenje jednakih ljudskih prava će riješiti sve probleme u društvu. I nema drugog puta za ostvarenje dobrog društva. Sve što sam napisao u svojoj filozofiji samo predstavlja rezultat razvoja ideje jednakih prava među ljudima.

15.02.2008

Problem sa demokracijom

Glasači danas često uviđaju da njihovi glasovi ne utječu na formiranje politike društva zato što političari ne slijede dovoljno njihove interese i ne ispunjavaju obećanja koja daju glasačima. Zato na primjer participacija ljudi na izborima u SAD pada i ispod 35% od glasačkog tijela. Da bi se povećao kredibilitet lošeg izbornog sistema u Americi, kreirana je izborna predstava koja traje više od godinu i koja se svaki dan prikazuje u udarnom terminima na televiziji. Kao rezultat takvog pristupa ljudi zauzimaju navijački stav prema kandidatima što u suštini nema veze sa demokracijom.

 

Kreatorima velike priredbe čak nije bitno tko će pobijediti, bitno je kako učiniti glasače sretnim ako njihov kandidat pobjedi ili tužnim ako izgubi na izborima a da se pritom politika uopće ne promijeni. Sve je to velika obmana koje su mnogi ljudi svjesni. Pa zašto onda nema pokušaja da se tu nešto stvarno promijeni?

 

Demokracija po definiciji zahtjeva da moć odlučivanja bude u rukama naroda. Naravno, to se suprotstavlja volji moćnih ljudi u društvu u tolikoj mjeri da do današnjeg dana nije uspostavljen akademski koncensus koji bi definirao kako treba izgledati razvijena demokracija. Ali političari koriste riječ demokracija kad god im je to korisno kao da je njihova demokracija perfekcija same za sebe. Naravno da to ona nije.

 

Ja sam u svojoj knjizi Humanizam definirao razvijenu demokraciju gdje će svi ljudi stvarno odlučivati o svim pitanjima od vlastita interesa i tako definirati najbolju moguću političku orjentaciju društva. Pa zašto onda ljudi ne uzmu moje ideje u razmatranje?

 

To je na prvom mjestu zato što je za to potreban intelektualni napor koji ne može biti neposredno profitabilan. Ljudi koji pokušaju tražiti zadovoljavajuće rješenje, brzo uviđaju da je preraspodjela moći odlučivanja u društvu jako teško ostvariva zbog velikog broja različitih interesa ljudi koji imaju različite moći u društvu. Osim toga moje ideje jako odstupaju od znanja i navika koje su ljudi usvojili kroz život, i zato su one često emocionalno neprihvatljive. Tu nikakvi argumenti ne pomažu. Inercija na promjene u društvu nije ništa drugo nego posljedica zavjere autoriteta kroz cjelokupnu povijest čovječanstva. Danas usvojeno znanje još uvijek ima zadatak učiniti ljude pokornim sljedbenicima autoriteta.

 

To je razlog što poslije petnaest godina promoviranja ideje kako izgraditi dobro društvo nisam uspio zainteresirati ljude. I da paradoks bude veći to se sve događa u vrijeme političke, ekonomske i moralne krize u svijetu, kada veliki broj ljudi traži izlaz i ne može ga naći jer ne postoji druga ideja osim moje koja može formirati dobro društvo. Na žalost bit će potrebno puno vremena da se put u dobro društvo prihvati.

 

20.01.2008

Isus Krist je rekao

Isus Krist je rekao: »Ja sam put, istina i život; niko ne dolazi Ocu osim kroz Mene.« (Ivan 14,6). Drugim riječima, ljudi mogu stići do Boga Oca samo slijedeći volju Isusa Krista koja je definirana u Bibliji. Analiza riječi Isusa Krista nedvojbeno pokazuje da je cilj Isusa Krista formiranje dobrog čovjeka i dobrog društva.


Isus Krist je kroz Bibliju usmjerio mnoge ljude na dobar put ali nije uspio usmjeriti cijelo društvo na dobar put jer dobro društvo nikada nije uspostavljeno. Biblija je trebala znatno bolje definirati put u dobro društvo. Ja sam to učinio. U svojoj knjizi Humanizam prikazao sam jedini put koji može riješiti sve društvene probleme. Da li to znači da put do Boga Oca za cijelo društvo, vodi samo preko mene?


Ako je Biblija u pravu kada tvrdi da će Isus Krist pri slijedećem dolasku učiniti raj na Zemlji i ako sam ja u pravu kada tvrdim da je raj na Zemlji moguć samo kroz put koji sam ja predložio, tada sam ja Isus Krist. Ovo bi trebao biti dovoljno jak razlog kršćanima da temeljito ispitaju moj rad.

21.02.2007

Trebamo li sreću ili radost?

Prvo treba reći da sreća i radost nisu međusobno nezavisne kategorije, dapače, one se često međusobno nadopunjuju. Ali u analizi ih možemo razdvojiti. Sreća je prevladavanje nesreće. Pa tako je gladan i žedan čovjek sretan kad konzumira hranu i piće. To je prirodna sreća. Sa druge strane čovjek koji nije ni gladan ni žedan ne može biti sretan ako konzumira hranu ili piće. 


U otuđenom društvu ima mnogo nesreće. Siromaštvo i nemoć u društvu su nesreća. Zato danas zarada novca, ostvarenje moći ili slave predstavlja simbol sreće. Prvo treba reći da je takvu sreću teško ostvariti. Drugo, takva sreća je otuđena od svoje prirode tako da predstavlja samo iluziju. Zarada više novca, ostvarenje veće moći ili veće slave u društvu ne može ostvariti trajnu sreću.


Nasuprot, rezultat u velikoj mjeri nalikuje korišćenju droga. Veća otuđena sreća koju pojedinac ostvari u pravilu rezultira većom nesrećom za tog pojedinca a ona zahvaća i društvo u cjelini. Najuspješniji ljudi su najčešće najmanje zadovoljni svojim životim. Oni imaju najveće probleme, oni se najviše razvode, oni konzumiraju alkohol i lijekove da bi mogli pronaći neki oblik mira. Svako ko malo analizira sreću to može vidjeti. Čovjek ne treba tražiti takvu sreću.


Sistem koji sam predložio će svakome osigurati ekonomsku egzistenciju, podjednaka prava i moć u društvu pa će stoga uklanjati nesreću. Tamo gdje nema nesreće ni sreća ne može postojati. Pa šta da radimo onda?


Hajde da se radujemo životu! Radost je daleko postojanija i trajnija emocija od sreće. Radost je proizvod kompletne produktivne orjentacije čovjeka. Stalna produktivna djelatnost čovjeka koja unapređuje njega samog, društvo i njegovu okolinu stvara trajnu radost. Ja ne govorim ovdje o nikakvom žrtvovanju bilo kakvoj ideji, ja govorim o prirodnom životu baziranom na prirodnom znanju od kojeg su se ljudi otuđili. Sistem koji sam preložio će formirati prirodan život i to će omogućiti ljudima da se trajno vesele životu.